Sve su šanse da ćeš izgubit sve šanse.
Valjda po stoti put pogledao sam Geto – tajni život grada. Jedna od najboljih biografija grada (Beograd devedesetih, prikazivanje: 1996.) Kroz oko Gorana Čavajde Čavke (bubnjar: EKV, Babe, Rimtutituki / film: Ko se boji šibicara još, Crna Marija, Kreatori i kreature, Kako je propao rokenrol, Crni bombarder).
Mijenjali su se i naši gradovi. Naše sredine. Mijenjao se svijet. Promijenio nepovratno. Ubijen je duh urbanog svijeta. Pobijedila je plastika.
Prvomajska je dobila asfalt, Rojc fasadu. Grad je prazan. Srijedom u 19:00. Subotom, u 21:30. Subotom, u 23:45. Ubrzo će ljeto. Popunit će se ulice i ceste. Stići će Slaveni i Turci. Automobilima sa njemačkim, talijanskim, švedskim registarskim pločicama. Bit ćemo skupi. Više njima nego nama. Proći će godina. Bit će nas manje.
Ne upijamo druge kulture.
Ne postoje druge kulture.
Snovi su obezvrijeđeni.
Gradovi: scenografije bez scene.
Svijet: jedno mjesto.
Jadreški.
Zemlja je postala ravna ploča.
Ne izlazim iz sobe. Autobusi prazni voze kroz grad. Život smrdi na novac. Ljudi nose etikete. Cijene istaknute.
Nekad se odlazilo drugdje. Sada sve je isto.
Živcira me ovaj pesimističan, ili realističan ton. Ne želim to. Nisam takav. Borim se: prkosim. Pružam otpor. Fakof. Popit ću tvoje pivo. Izazvati tuču. Sjebat dan. Tjedan. Nigdje sam.
Zamišljam kolibu na plaži. Chanson / pop zvuk. Grillane: mrkve, pomidore. Cvijet soli. Miris mora. Taj sam. To. To je moja scena. Boli me kurac za Beemvee, kapučina, trgovačke centre.
Ložim se na stropni ventilator.
Veliki frižider.
Alkohol i povrće.
Knjigu i kadu.
Vinske mušice.
Kvar.
Vatromet.
Eksplozije.