Dobro jutro. Sretan Uskrs.
Živjela smrt. Ranjene ruke. Samo si nedojebana. Proždrljiva. Prljava. Želim da me gaziš. Najljepša si djevojka u gradu. Noć je duga. Gledam te kako spavaš.
Miljković je pred smrt, 1961. pisao prijatelju:
„Ta žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Bez nje ja sam potpuno i direktno izložen kozmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Sada moje pjesme traže moju glavu. Ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ako prestanem misliti o njoj, misliti ću o smrti”.
Ne zanimaju me kuhana jaja. Bakalar. Šunka. Imam bocu malvazije. Nađimo se uz more. Ukradimo jagode i prošećimo do mene. Gledajmo Tales of Ordinary Madness. Ili se jebimo. Kao nikada do sada. It's just breath control.