Gledam te. Sjediš u šanku, na barskoj stolici. Iza tebe poredane su boce na polici. U tami bara izgledaju kao lubanje mrtvih ljubavnika. Igrači iz sjene. Najbolji prijatelji. Smrtni neprijatelji. Glazba je komorna. Lubanje zborno pjevaju glupe pjesme. Nemoj (mi) sad uvenuti. Mislim; nemoj nikada uvenuti. Osjećam se pederski, pijuckajući ovo vodeno pivo. Uzimam gutljaje kao da pijem iz mačje zdjele. Liznem, pa pustim. Pa opet liznem. Još mi samo vaza nedostaje na stolu. I poljsko cvijeće. OK je ovaj bar. Valjda jedini u koji još uvijek zalaze i ozbiljni ljudi. Nedostaju mi izlasci. Hoćemo li izaći? Cupkao bih malo, onako, na mjestu. I pio. A baš je loše ovo pivo. Glupo mi je sjediti ovdje. Osjećam se kao da te špijuniram. Tako si lijepa. Šteta što si sa krive strane šanka. Dođi da te ljubim. Vodim doma, sakrijem od tuđih pogleda. Ovo je krivo rečeno. Nekako starački, pjesnički, omotano boli. Zapravo se ponosim. Osjećam se hrabro i zahvalno prihvaćam ovaj izazov. Mogu, i možemo to preživjeti. Nadživjeti i taj bar. I njegove neonske reklame. Vikende koji slijede. Neumjesne šale. Krvava si, ranjena, hrabra. Osjetilo se jučer. Zaliječit ćemo danas. Neka se Šinjorina ohladi. Dođi sa prave strane šanka. Zaplešimo; u slow motionu.