(kratka priča o protekle dvije godine mojeg života)
Sklupčan ležim nasred ulice. Cipelari me tkogod prođe. Gaze me vozila. Automobili, motocikli, autobusi. Publika se smije. Uživa, kao da je riječ o StandUp–u. Krv mi teče iz uha. Usta. Nosa. Zubi su razbijeni, razasuti po cesti. Dolazi kamion za odvoz smeća. Dvojica radnika u uniformama skupljaju moje dijelove prljavim rukama, bacaju ih u vreće. Jedan od njih pljune mi u lice. Kroz zube izgovori: Smeće. Moje lijevo oko otkotrlja se do nove fasade stare K.U.K. zgrade.
Nitko ne čuje moje jauke. Stroj me melje. Tisuće sitnih komadića. Po meni plaze crvi. Vidim muhe kako lete. Oko mene. Komaraca nema. Ostali su na cesti, ovdje nemaju što piti. Iako je podne, ne proizvodim sjenu, samo smrdim. Plinovi izlaze iz mene. Lebdi i dio mene. Kao da je pero ptice. Gleda me, smije se. Vjetar ga nosi. Kvragu, nadam se.