U gradu živčanih slomova ludilo je oružje istine. Svaka iluzija naplaćena krvlju i mesom. Ako ti treba nešto da preživiš, u igri si koju već gubiš. U mraku. Ili pod neonskim svjetlima. Zar je bitno?
Čekićem udaram se po nozi.
Želim razbiti svaku košticu na sebi.
Zatući svaki komad vlastitog mesa.
Prerezati dotok svega.
Život je dosadan.
Zovem se: Sjeban.
Mala soba sa jednim prozorom. Bez zavjese. Kroz prozor vidio sam okolne nebodere.
Rekao sam joj: Pogledaj me.
Gledala me kao da me poznaje. Skinula je jaknu, bacila na stolicu. Kosa joj je bila duga, smeđa, u repu, pomalo neuredna. Bila je mirna.
Svirale su francuske šansone iz doba Sergea Gainsbourga. Zrak je bio težak. Zapalio sam cigaretu, otvorio pivo. Ponudio sam je, odbila je. Gledali smo se bez riječi.
Miješali su se adrenalin i frustracija. Želio sam eksploziju. Htio sam osjetiti nešto. Bilo što. Pomaknula je ruku, ostvarila kontakt. Surovo. Mehanički.
Bilo je neugodno. Postao sam stroj kaosa. Nije bilo patnje, niti nasilja. Čista, visceralna energija. Ustao sam, otvorio prozor. Vjetar je donosio miris grada.
U zgradi preko puta, na otvorenom prozoru stana – mačka. Puše bura. Može li preživjeti pad sa sedmog kata? Dočekati se na noge? Prkosno me gleda. Kao da mi misli čita.
Hajde – zovem je. Mamim je komadom sira, izazivam da skače. Koji je ovo po redu, od njezinih života? Prvi, sedmi, osmi? Kako se divno vijori.
Mac, mac – poput luđaka prizivam je: Uljepšaj mi dan, poleti.
Povukla se. Nabavit ću štap i udicu. Dobit ćemo krila.