Krajnje; nesretan, nezadovoljan, neprimjeren.
Suficit: visine, težine, nemorala.
Unatoč nezgrapnim pokretima i neartikuliranim izjavama.
Deficit: pameti, samopouzdanja.
Smatram da zaslužujem više. Bolje. Tražim izazove.
Šetam ovim mlakim gradom.
Pokušavam skočiti pred vlak koji ovuda zapravo ne prolazi.
Vozim dijagonalnim stilom – dijagonala smrti, naziv bi mu bio u velikom gradu.
Ali nitko ne dolazi frontalno. Nitko. Takve sam sreće.
Poželim li poletjeti sa prozora na petom katu, sletjet ću na nešto mekano.
Na nečije ljude. Susjede. Oni će izginuti. Ja preživjeti.
Osjećam to. Plač, moje noge u zraku, smijeh: crni, plavi, neuredni. Uredno mrtvi.
Trebao bih pisati.
O čemu, kvragu? Težak zrak u sobi? Hladna kava? Glad?
Nema posla. Nema love za cigarete. Trijezan sam tjednima. Jebote.
Dnevno ispisujem kilometre tekstova.
Tek jedna rečenica vrijedi.
Ostalo fekalni otpad.
Moji papiri više vrijede u blank nego tiskanom izdanju.
Manje je više. Ta filozofija.
Nedostaje mi kretanje. Brzina. Akcija.
Dobivam na masi.
Gubim na težini. I oštrini.
Misli mi lutaju od bezobrazluka do apsurda.
Život je sintetika. Plastika.
Poslušaj Pet Shop Boys, Depeche Mode, INXS.
Povuci obarač. Zaigraj rulet. Osjeti život. Korak do smrti.