Nakon sto godina iskočio mi je Mate. Kao iz paštete. U nekom podcastu. Mršaviji no ikad. Hipster brkovi. Fejk naočale. Neporočan. Priča o ugostiteljskom biznisu. Black rabbit za sirotinju. U konzumentskom društvu u kakvom živimo, jedino čime se rasipamo više nego novcem, naše je vrijeme. Život je smrtonosna igra. Konačna.
Loše sam spavao. Kratko. Probudio se sa glavoboljom. Nisam sinoć puno popio. Odgađam obveze. Vrijeme je na mojoj strani. Mate je panker hrvatske gastronomije? Bukowski? Sranje.
S vremena na vrijeme priča o sebi u trećem licu. NY kind of guy. Znanje dolazi iz iskustva. Za iskustvo potrebno je vrijeme. Interijer je ljubičast. Chesterfield sofe. Barske stolice. Humidor. Boce skupih alkoholnih pića na policama. Šah. Crna majica. Crne hlače. Martensice. Scenografija statična. Njih dvojica piju vodu. Jedina živost: gestikulacije rukama. Klišej. Gastro tražilica je loš podcast. Mate je trebao biti gost u nekom separeu. Pričati o rokenrolu. New Yorku. Tajlandu. Moderna gastronomija umjesto ručka kuha predstave.
Voditelj završava podcast komentarom: "Groblja su puna ljudi koji su mislili da imaju vremena".
Čisti konzumerizam. Poželim još jednom pogledati Natural Born Killers.