Poput pravog junkya; zgrčen sjedi na zidu. Pognute glave, prekriženih ruku držeći se za ramena. Vjetar ga njiše. Pepeo pada. Pola gole guzice viri iz prljavih, broj premalenih jeans hlača. Ruke su mršave. Prekrivene tetovažama. Opeklinama cigaretama. Ožiljcima bodeža. Rezovima sječiva. Kosa je, kao i brada, poduža, masna i zapuštena. Zubi su rijetki i žuti, oči umorne. Skrivene iza sunčanih naočala. Oko njega miješaju se mirisi duhana, alkohola, nehigijene.
Zid na kojem sjedi, oronuo je i star. Izgubio je funkciju odavno. Predstavlja krug. U žitu, ili Danteovom Paklu. Na cesti koja ga prati odvija se život u punom sjaju. Prolaze njome svi. Samo rijetki obraćaju pažnju.
Nije sam. Uz njega je djevojka. Navučena prostitutka. Prljave fejk plave kose. Njezini udovi prekriveni su modricama. Ispod majice naziru se sise. Nekad su bile lijepe, velike. Danas ispuhane vise. Majica je kratka. Dolazi do pupka. Okolo njega naslage sala skrivaju gornji rub vrućih hlačica crvene boje. Guzica je neukusno velika. Takva je, uglavnom sva. Velikom brzinom otvara svoja proždrljiva usta. On je ne čuje. Ili ne sluša. Koncentriran je na Depeche Mode koji krče sa telefona.
Vrijeme je za njih stalo. Odavno već ne postoji. Mjere ga kroz naplaćeni seks. Ubrizgani dop. Za njih danas još uvijek ne postoji. Nije uvijek bilo tako. Nekad; imali su snove.