U sobi od nepunih deset kvadrata, na petom katu zgrade bez boje. Okružene onima i duplo višima od nje same. Minimalnog broja parkinga. Na udaru vjetrova. Gdje izmjenjuju se zvukovi dječjeg plača, glazbe i prometa.
Mirisi krvi, smrti, alkohola. U naselju djece i staraca. Kao u nekom japanskom filmu. Gdje boje prelaze iz blijedih u neon pa sive. Točno tu, najbolje pišem.
Tu, među frustracijom, ludilom, kaosom. Točno tu. Gdje se rađaju gejše. Ronini. Samuraji. Na međi Balkana i Mediterana. Gdje žive prašinari.
Pitala me želim li pivo, ogradivši se odmah da je toplo – da nije hladno. I kad je dodala da je Staročeško, jedino ispravno bilo je odgovoriti potvrdno. Tko bi normalan pio Staročeško pivo, da je hladno? Kad me kažnjavaš, kazni me brutalno.
Koliko će me uzeti?
Vidim gdje bi me ovo moglo odnijeti. Kao da Vrag poigrava se sa mnom, pred mene baca svjetlucave mrvice.
Da se poskliznem. Probudi pohlepu skrivenu u meni. Da me uzme pod sebe. Napravi slugu od mene.
Jebiga, kriva si.
Zbog tebe izgubio sam glavu. Pustio ženu. Bradu. I još štošta. Niti ne pamtim. Naprimjer; stan i debelu mačku. Ne žalim. Đavao dolazi kroz fragmente; tvoje duge noge i vražje osmijehe. Promatram tvoje lijepo lice. Tvoje vitko, gipko tijelo. Sisice. Lovim tvoje poglede, dodirujem ti sjene. One padaju na mene. Ja padam na tebe. Nisi ni svjesna koliko mi značiš. Mislim; pička ti materina!
Majstorica si konfuzije i zbrke.
Miss provokacije i šarma. Podlac, lažov, manipulator. Neobična djevojka iz susjedstva: slojevita, višeznačna, nepredvidljiva. Tako svoja – ničija.
Poput košmara iz ogledala. Šamara za triježnjenje. Ili žene za željenje. Toliko pogrešna. Jedina ispravna.
Naivan sam.
Pišem ti pjesme u ekstazi. Vjerujem u riječi dok me ludilo nagriza. Ljubav je glagol, a ne imenica. Dodirujemo jedno drugo mrežama. Isprepletenim snovima i grijesima. Volimo se u našoj sobi. U neboderu preko puta, perverznjak sa četvrtog kata sjedi na terasi. Kolje majmuna. Promatra. Tinejdžerka na sedmom, sjedi na prozoru. Okrenuta prema ogledalu u vlastitoj sobi. Glazba sa zvučnika lažima maskira uzdahe.
Jutro donosi poznate glasove nepoznatih ljudi. Pretjerano; uzbuđeni, ljubazni i previše stvarni. Nedostaju mi jutarnja glad i tišina. Pepeljara se nesmiljeno puni. Riječi izlaze same iz mene. Uz dovoljno kave moglo bi nastati nešto stvarno.
Nedostaješ. To najbolje radiš.