Imam prijatelja sa 6 razreda osnovne škole. U mladosti se zaigrao pa završio u zatvoru. Poslije tog fakulteta primio se posla. Teškog, ali dobro plaćenog. U međuvremenu se snašao za dvije diplome. Zaposlio u školi. Skupio nekoliko stanova. Danas nije znao vlasnički list pročitati. Američki san preselio se istočno. U Hrvatskoj još uvijek živi.
Danas su gradske škole napali mejlovima s dojavama o bombama. Opća evakuacija. Strah u očima. Kao da nedostaje luđaka u javnosti, nekakvi bolesni gadovi, smradovi, prijete djeci. Isto to, ali u rukavicama čine i političari.
Zatvorene su ceste. Prekopan, pokojni grad. Smrdi na prdeže. Sunce udara u oči, gužva ne prestaje. Za svaki izlazak na teren, interventne službe koriste moć sirene. Među ionako nervozne građane dodatni nemir unose. Jedan jedini koji bez sirene vozi, vozi ispred mene tipkajući poruke na telefonu. U moj sjebani, poslovno - zakašnjeli dan unosi nemir. Šaljem ga u kurac, zaobilazim. Danas; svi smo zakazali.
Oko Delfina ništa novo. I dalje se koplja lome. Slično je bilo i oko Marine Veruda. Jašarević i Salvador broje milione. Prvi jer gradi, drugi jer ne gradi. Gorivo je pojeftinilo za dva centa po litri. Treba paziti da Delfin ne izgori.
Prije neki dan umro je Kolumbo. Otkrio Ameriku. Sutra će biti pogreb. Život će se slaviti šarenim bojama.
Bliži se ljeto, a ovo je bio zapravo bombastičan dan. Stigla je najava da se ponovno otvara jedan klub. Promijenio je ime. Starom dodano je Ex. Čemu uopće razbijati glavu? Kad sve je isto, kao i u prošlom životu.