Kasno je, i trebao bih spavati. Odmarati za novi radni dan, ali ne mogu. Pijem Asahi i gledam Bourdainea. Razmišljam o kurcu tvog profesora.
A dan je odlično počeo. Sreo sam onog luđaka što pleše po ulicama. Za malobrojnu publiku napravio je piruetu. Na svakom semaforu bilo je zeleno, i moje kvačilo manje je klizilo. Na plaži smo ubili Šinjorinu. Malo kasnije i brie, masline, inćune. I kompot od jagode.
Doma se ne osjećam ugodno. Jesi li primijetila količinu buke za vrijeme večere? Pravi mi neugodu ta indiskrecija. Općenito; ta neka situacija. Jako brzo jedem, kao da sam na natjecanju iz brzog žderanja. Poželim što brže pojesti, i onda još brže nestati. To ne može biti ni dobro ni zdravo.
Nakon svake takve večere opere me neka nevidljiva, ili nesvjesna nervoza koja mi poput kamena pada na želudac. I onaj neki pjevački show na TV? WTF!? Moj život nije fast food. Moj život je konoba, atelje. Ti, i ušuškavanje. Otkud profesor u ovoj priči?