Sjetio sam se Jadreška. Onog starog lika vječito u sakou, prolazio je Omladinskom, od vatrogasaca prema Vodovodu. Uvijek bi zastao i recitirao: „Jadreškani partizani, dobri borci bili...” Pa sam se sjetio starog Pjera sa vrha stuba, koji je stalno pjevao: „To nisu jedra moje brodice, već to su gaćice moje Marice...” Sjetio sam se Atomaca, Brune Langera. Saki Dakija. Sjetio sam se Idijota. Reći ću samo da je Johnny puno više bio Monte Zaro nego što je Sale – Veruda.
Živjela je tu kolonija likova. Braća Metla, i njihovi starci, Obradović i gđa Vodopija, Žižovići, Šumonja, Dabo. Headbanger, Zoki Bravo. Braća Juhas i braća Gotali. Štekar, Teddy Lee, Cukerić... i cijelo, još jedno, brdo gradskih junaka. Mislim da u Hrvatskoj ne postoji artističkiji kvart u nekom gradu. Zelena oaza na korak do centra. Rasadnik svojeglavih umjetnika. I razbojnika. Oh, da. I nas je bilo. Bili smo dobroćudni. Radili ravnotežu.
Monte Zaro je mjesto na kojem je vrijeme stalo. Fantastičan park, zvjezdarnica, dječji vrtić, osnovna te škola za djecu sa posebnim potrebama, dom za odgoj i obrazovanje. Tu su i Rojc i ŠPUD. 3.500 stanovnika. Nitko od nas nije bio jedinac. U vrijeme rata, u kvartu je od nas, živjelo više izbjeglica. Na komad su se prodavale cigarete. Dijelile potrebitima.
Kvarta sam se sjetio ugledavši starog frenda u novom BMW-u. Raštrkali smo se među obavezama. Pitam se; je li Monte Zaro ostalo isto? Nikad nisam više no sada osjetio nostalgiju i pripadnost kvartu.