Čitao sam prije neki dan objavu Nikole Borića naslova: Koliba u šumi neće me učiniti sretnim. Spominje u objavi Kamo no Chomeija, japansku mujo filozofiju, Seneku, i još poneke mislioce i filozofije, a u meni se sarkastično (a kako drugačije) pojavljuje pitanje:
Može li se BMW-om brže pobjeći od sebe?
Ispravno Borić zaključuje; da sve se mijenja, rijeke teku, kuće nestaju, a ljudi prolaze. U potrazi za slobodom, niti je koliba spas, niti je grad pakao. I sad Borić s konjem kreće u novu avanturu. U potragu za novom srećom. Koga zanimaju detalji, neka ga zaprati.
Meni je bez veze. I on, i ta njegova potraga ili potreba za over-slobodom i srećom. Sorry momak, podsjećaš me na junky-je. Ne kužiš osnove. Sloboda je beskonačna livada. Bez putokaza i smjerova kretanja. Bez skloništa. Obična obmana, vjetrometina. Ako nisi shvatio - ti si pogubljen i ne možeš biti slobodan. Ovisiš o broju klikova, lajkova i ostalih sranja. Reći ću ti ono što sam pokušavaš saznati; sloboda (i sreća) je kad ovisiš isključivo o sebi. I sam si dobro zaključio: mir nije lokacija. Mir je kad prihvatiš i / ili pobijediš sebe – kažem ja.
Preporučio bih ti da ako želiš osjetiti sreću i slobodu, tu svoju kolibu zapališ gorivom i razneseš sve u tri pizde materine. Ali kako si je već prodao, reći ću ti da si tim novcem kupiš BMW i pobjegneš od sebe. Direktno u zid. Pun gas. Priču si uspješno prodao medijima i ljudima. Glumiš Isusa, i lovu trpaš ispod jastuka. Ulaznica za njegova predavanja o životu, po osobi 10 eura. Don Quijote je imao ideale. Ti imaš hirove.