Probudio sam se jutros.
Napravio kavu, pojačao glazbu.
Majka umire, vozim je na hitnu.
Znaš, volim te.
Ali, uopće nije važno što će s nama biti.
Jer, ideš mi na živce.
Zagorčavaš mi život.
A on bi trebao biti ugodan.
Ili ga ne treba biti.
Prezirem umjetnost.
Znaš li to?
I znaš li zašto?
Jer je umjetnost poligon ega i snobova.
O njoj ne sudi publika.
Nego gomila uzvišenih kritičara.
Ljutiš se na mene, znam.
Smatraš da ne razumijem.
U pravi si.
Nisam umjetnik.
Ne razumijem zašto je problem u razlivenoj boji na platnu.
Ta slika je meni lijepa, iako tehnički nesavršena.
Vidio sam u njoj poantu -
želju, talent, trud.
A to ne mogu osuditi.
Ja sam samo esteta.
Uživam u lijepom.
Nije mi bitan potpis.
Ne jebe me ego.
Nemam potrebe na primjer, kritizirati restorane.
Restoran je scena. Ugođaj.
Ako se ne osjećam ugodno, uglavnom – do mene je.
Ima jedna konoba, sedamdesetak kilometara sjevernije.
Uglavnom su Talijani gosti.
Odlična riba. Ostalo prosječno.
Pokojni gazda prišao bi za stol, često sa cigaretom u ruci.
Pozdravio. Sjeo. Malo popričao.
Govorio što preporučuje, pričao o toj ribi.
Vino je bilo kućno, deserti klasični. Možda i dosadni.
Neko od Talijana uvijek bi zapjevao.
Gosti bi se veselili, smijali.
Jeo bih meso.
Odbio desert.
Gazda bi sa stabla ubrao voćku.
Rekao nešto u stilu: ako ne pojedeš desert, kao da nisi niti jeo.
Bila mi je to najdraža konoba.
Umro je gazda prije nekoliko godina.
Sin je nastavio posao.
Hrana je ista. Atmosfera nije.
Koliko puta smo pili bezvezno vino ili pivo?
A bilo je ok. Bilo je ugodno.
Savršenstvo je potrebno samo kad ništa drugo nije ugodno.
Sjeti se: pio sam i toplo Staro Češko,
malvaziju bez etikete,
čak i onaj lak za nokte kod kvazi Japanaca.
Činim to - kad mi je ugodno.
Stani na loptu. Razmisli.
Nije sve crno.
Niti crno – bijelo.
Postoje i boje.
I sve postaje bolje.
A i ja zaboravim ponekad;
da si još uvijek mlada.
Da vjeruješ u, i tražiš ideale.
Ne želim to razbiti.
Sjetit ćeš se ponekad.
Bit će ok, i TBF i Hladno pivo.