U knjižnici tražim Djiana. Mlada djevojka širokog osmijeha, lijepa, u lijepim dvadesetima, osmjehuje se, koketira. Cinema du look u zraku. Uzvraćam osmijeh. Razuzdanost i Betty Blue u rukama. Vraćam se sunčanom ulicom. Miriše na vino, bolonjez, na smog. I nemir. Grad je prazan. Usran. U vrtu smokva, ispod nje tiramol, razvučena posteljina. Kaki, razasut po travi.
Šizofrene energije. Čobani izvode svoje Audije, Maseratije, Beemvee na asfaltirane pašnjake. Mala govna ostaju za njima. Djevojke ih, pristajući na kompromise – udišu.
Arhitektura malograđanštine. Zgrade su kockaste, nove. Stare dobivaju fasade. Nema alternative. Trpam se u zagrade. Na ulicama nema luđaka. Ni pijanci ne piju ispred dućana. Izvana; djelujemo lijepo, sređeno. Nestali su čak i Cigani. U oglasima za posao Ukrajinci traže Nepalce. Na tržištu rada, i ovoga grada, stoka sa sajma – po kilogramu živog mesa vrijedi više i od mene. Predali smo se, svi skupa, bez otpora. Široki osmijeh lijepe djevojke, podsjetio me na eksploziju.
Proljeće je vrijeme za pobune. Pojavljuju se luđaci, krikovima bojeći ulicu. Motociklisti preplavljuju ulice, a macho muškarci i fit mame izlaze iz teretane. Iz lošeg prelazimo u gore. Krcate ulice i ceste mirišu na kreme za sunčanje. Iskrivljene fasade mijenjaju percepcije, odbijaju zvukove. Meso se raspada, krv posvuda. Promatram ovo sranje kroz polarizirane naočale. Ovaj grad meka je stolica. Ja sam kap kaosa.
Preporučena glazbena podloga: Opekotine (Zdenko & Magic Bush)