Bio sam naivan 1998. godine. Najdraža djevojka tog stoljeća nastradala je u prometnoj. Vjerovao sam da će preživjeti. Vatreni su neočekivano postali Brončani. Prevario sam se u svemu. Santiago Segura izmislio je Torrentea. Korumpiranog, lijenog, rasističkog, seksističkog gada. Politički nekorektnog i nesposobnog bivšeg policajca. Pretjerano pretjeran. Za ono vrijeme. Ljigav. Prljav. Licemjeran.
Nikad nisam volio SF, filmove o budućnosti. Ona je oduvijek djelovala odvratnije od sadašnjosti. Torrente nije SF. Ali postao je budućnost na koju nisam bio spreman. Nitko od nas. Mislili smo da je komedija. Naivno.
Torrente je sadašnjost. Zašto se ne smijemo? Jedina deklarativna, narativna razlika je politička korektnost. Iako zapravo nije. Svijet je tako jebeno politički korektan da je zapravo izrazito nekorektan. Prema slobodi. Demokraciji. Nakon puno, punooooo godina pogledao sam ponovno Torrentea. Puno ozbiljnije pratim, shvaćam crne komedije. Sadašnjost (napokon) prihvaćam kroz Torrentea. Osjećam se bolje. Pripremam za budućnost. Promatram nove naslove. Balada o sitnom igraču? Pripada sadašnjosti. Gotovo prošlosti. Torrente živi dalje. Izašao je šesti nastavak. Jedino Džejms Bond dulje živi. Što se budućnosti tiče, bio sam u pravu. Odvratnija je od sadašnjosti. Što je prije prihvatim(o) bolja će biti. Vrijeme je. Tri, dva, jedan... pali!