Vratio sam se iz bliske budućnosti. Oprostite, izvještaj je ishitren. Nepromišljen. Donosim prve dojmove:
Obuzdali su nas.
Strpali u kaveze kvazi demokracije. Zidovi su stakleni. Smijemo pušiti. Iako cigarete ne postoje, postoje prostorije. Ispunjene dimom. Ulaz se naplaćuje. Smijemo cugati. Vrijeme za nabavku alkohola klizi. Alkohol se ne prodaje na boce. Niti bačve. Prodaje se kroz okuse. Tjestenina sa okusom Terana. Pizza sa okusom piva. I tako dalje.
Imamo pravo na sve.
Zapravo na ništa. Sve je dozvoljeno. Pod strogo kontroliranim uvjetima. Kamere trepte. Svaki pokret se bilježi. Nema spektakla. Petarde zabranjene. Vatromet neželjen. Svatko od nas, osam ili devet milijardi, potencijalno postaje atomska bomba. Hrane nas metadonima. Reproduktivnost nije svrha. Ni potreba. Reproduktivnost je bolest. Također, liječe je metadonima.
Ne zamijenjuju nas roboti.
Ljudi smo. Prilagodili smo se. Postali smo roboti. Poslušni strojevi. Oni sa boljom opremom dobiju propelere. Postaju dronovi. Lete iznad sirotinje. Šizofrene osobe, umjesto glasova, u mentalnoj glavi slušaju alarme. Ostali: himne. Repetitivne govore. Algoritmi diktiraju ritam. Dobra vijest je da ne razmišljamo.
Ostalo je više-manje isto:
ne volimo se međusobno. Boga molimo da ne ostanemo bez struje. I Wi-Fi signala. Pomidori mirišu na plastične stolice. Guzice brišemo wc papirom. Živimo dok ne shvatimo.
Uživajmo sada. Dok još traje.
Ćao. Ćao.