Stane.
Priđem. Njezinu desnu ruku prebacim preko svojeg vrata.
Pa desnu. Padaju. Kao da su mrtvo meso.
Nasmije se.
Ja također.
Nedostaje.
Pišem joj: Ne fališ mi malo.
Ne falim ti? – pita me.
Malo... – odgovaram.
Niti malo? – upita.
Malo. – odgovaram.
Samo malo? – siguran sam; pripita upita.
Puno – odgovaram pun sebe.
Dobro – kaže.
Slatko – govorim.
Prije godinu dana. Šetamo po pustim plažama. Grotama. U kratkim smo rukavima. Razgovaramo. Skakući po stijenama.
Bi li mogla živjeti na brodu?
Ne. Osim ako mi muž nije Jack Sparrow.
Ložiš se na invalide? – pitam je.
Zašto? – upita ona mene.
Zar njemu ne nedostaje ruka, noga, oko nešto? – pitam se zbunjeno.
Ne. On je samo bez morala i empatije. Ostalo je funkcionalno. – odgovara.
Drznice – pomislim.
Imamo tako, te neke momente. Evo danas: baklave su joj prisjele.