Zgrada je stara. Oronula fasada. Drvena stolarija traži održavanje. Širom otvorena vrata. Sa zvučnika krče Beatlesi. Interijer, namjerno razapet kroz nekoliko desetljeća. Sa plafona visi ventilator. Šuška. Na prozorima stolne lampe, pokoja knjiga. Police bara ukrašavaju boce ruma, votke, viskija. I ostalih žestokih pića.
Barmenka je pripita. Slaže spritzeve. Ne obraća pažnju na dvije djevojke u ljetnih haljinama. Hihoću se. Visoki barski stol, dvije barske stolice. Puna pepeljara. Ispred njih dvije čaše. Povjetarac unosi svježi zrak. Na sekundu. Dvije, najviše.
Za stolom, lijevo od ulaza, žestoka rasprava. Između dvojice pijanih znanstvenika. Tema: simetrija. Za stolom do njih prosjedi muškarac cucla pivo, puši cigaru. Sijeda kosa, počešljana na stranu. Uredna brada srednje dužine. Odjeven u staromodno odijelo. Promatra okolinu, bilježi. Sam sa sobom progovara: „Biti potpuno iskren prema sebi je dobra vježba.”
Od ulaza na desno sjedim ja. Promatram. I bilježim: „Dobro je ovo mjesto. Duh prošlog vremena. Moglo bi bolje. Ali bilo bi lažno. Baš je kako treba. Da je bar malo više zraka. Žedan sam.” Zovem barmenku. Ne doživljava me. Mašem. Ne vidi me. Odlazim do šanka. Dobivam pažnju. „Negroni Sbagliato, molim Vas” – naručujem. „Naravno” – spremno odgovara. Do mene sjedi neka žena. Plava kosa. Jak ruž na usnama. Madež na obrazu. Povjetarac joj zadiže suknju. Noge su joj jake. Kvrgave. Nokti lakirani crvenom bojom. Govori: „Daju mi milijune za poljubac. Ni 50 centi za dušu.”
Nakon šestog Negronija sve mi postaje bistro. Kristalno jasno. Lennon, Freud i Marilyn Monroe. Ja sam: ili JFK ili Hemingway.
U nadi da me ne stigne metak sudbine, fokusiram se na barmenku. Promatram je. Po prvi puta, zapravo. Zna što radi. Zgodna je. Visoka. Dobro joj stoji košulja. Dva otkopčana dugmeta. Ima li koga? Da, sigurno nije sama. Donosi mi piće. Osmjehne se. Gleda me ravno u oči. Ugrize se za usnu. Govori: „Izvolite, gospodine”. Zahvaljujem se. Ljubazno, dakako.
Izgubio sam koncentraciju. Ne mogu više bilježiti. Ne o baru. Upijam svaki njezin pokret. Svaku grimasu. Govor tijela. Primjećujem svaku kap znoja na njezinom čelu. Vratu. Dekolteu. Odlazi negdje. Personalni toalet? Skladište? Zapaliti cigaretu?
Vraća se ubrzo. Ispod košulje sada neobuzdano skakuću grudi. Oh, shit. 15:50 je. Sparno, zagušljivo. U bar ulazi njezin kolega. Desetak minuta traje promjena smjene. Natočila je piće sebi. Spravila meni moje. Sjela za stol. Izgovara: „Ne sjećaš se?” Vrijeme je stalo. Bar je bio zadimljen. Mirisao je na kokos. Jagode. Alkohole.