Zatvorenih očiju otvaramo usta.
Kreiramo iluziju vlastitih misli.
Sramimo li se riječi izgovorenih na playbacku?
Ne postoje Bogovi.
Vragovi. Sudbine. Kodovi izbrisani.
Ostaju obrisi. Sjene.
Igraju se, besramno lažu.
Gledamo, primjećujemo, vidimo dodire.
Ali ne osjećamo. Ne postoje.
Još jedna, u nizu iluzija.
Loši smo. Gori od najgorih.
Sol miriše na cvjetove.
Laž na jagode.
Pjenušac baš dobro pristaje uz jagode.
Ili obrnuto.
Natočimo; još čašu ili dvije.
Nazdravimo.
Život je u našim rukama.