Probudio sam se malo prije ponoći. Vremenska prognoza najavljivala je olujno nevrijeme i kišu, a vani je samo malo svježije no inače. Asfalt je suh i ulicama dominira tišina.
Čitam Dosadu Alberta Moravie, izdavač Otokar Keršovani, 1972. Knjigu sam posudio u gradskoj knjižnici, i u ovih 50 i nešto godina, prošla je kroz mnogo ruku. Slova su blijeda, i neka izgledaju poput apostrofa. Slovo L čini to često, na primjer.
Djelo je s talijanskog preveo Berislav Lukić i čini mi se da je prava šteta što je za prijevod korišten strogi književni jezik onog vremena. Jednostavno, nerviraju me riječi poput: htjedoh, sjedoh, uđosmo – i tako dalje, da ne nabrajam unedogled. Još kada moram dešifrirati svaku šestu, sedmu ili jedanaestu riječ koja izgleda ovako: prija'el'ica (prijateljica), čitanje izgubi smisao bez obzira koliko djelo bilo dobro. A Dosada mi se jako sviđa. Volio bih je pročitati u modernom prijevodu na hrvatski jezik. Jer zaista to zaslužuju, i djelo i čitatelj.
Nakon sto godina kupio sam bocu Coca Cole, u onom pakiranju od dvije litre i stavio je u ogromnu torbu koju sam imao kod sebe. Probudivši se žedan, u toj tihoj noći - malo prije ponoći; iz te ogromne torbe izvadio sam usamljenu bocu Coca Cole i otvorio čep.
Milijuni mjehurića, pod navalom zraka, pretvorili su Coca Colu u eksploziju slatke tekućine kojom sam zalio pola sobe. I pepeljaru, i laptop, i sebe. Tako mi i treba, kad nisam želio popiti pivo. I kad sam izgubio ključ od njenog stana. Bog (čitaj: Vrag) sve vidi. I opako kažnjava. Dosada je sve, samo dosadna – ne.
I što sada, dragi moj Alberto Moravia? Zar da sa četrdeset i osam godina na leđima ustajem iz kreveta, u jedan i dvadeset, i čistim nered? Ustajem u pet, a od sedam slažem kašete. I sam – postajem apostrof.