Današnja kava, ona ranojutarnja, puna je šećera. Utorak je, a utorkom je zatvoreno – pisalo je na komadu plastificiranog papira, kojeg smo pronašli na livadi jednom davno – prije mjesec i pol dana.
Zbog obaveza na fakultetu danas se budi ranije no inače. Oblači debele čarape, uzima zalet i kliže po vlastitom stanu. Po dugačkom hodniku, po spavaćoj sobi. I čini to iz osvete, susjedima kat ispod sebe. Onima što traže da zaključava velika vrata od kovanog željeza na ulazu u dvorište zgrade. Onima što su postavili kamere. I čini ona to, iz nekog posebnog gušta. Utorak je, a utorkom je zatvoreno i utorkom se ne prašta. Utorak je duži od svih drugih dana.
Na nogama sam. Probudio se malo prije ponoći, pa u 03:38, i onda konačno - ustao u pet. Pripremam se za pune i prazne kašete koje će danas proći, mojim - sve jačim rukama. A utorak je. I utorkom je zatvoreno – pisalo je. Popio sam kavu, onu sa puno šećera, jednostavno prebrzo. Ništa nisam pojeo. Pred kraj smjene kolega će me nagovarati da popijemo pivo. Popijem li prvo, neće biti jedino. Njemu je svaki dan isti. Ne razumije ljepotu utorka.